DRUGI O ZRINKU

BRANKO VUKŠIĆ

POVRATAK KORIJENIMA

Kako vam zvuči sintagma: KANTAUTOR IZ BANJA LUKE?
Mnogima – egzotično. Nestvarno.
Kantautor iz Banja Luke?!
Zvuči i – daleko. Nemoguće. Ili barem; prošlo. Izgubljeno za nekog tko je kao dijete u Banjoj Luci prebirao po tipkama, a danas živi kilometrima blizu ali u stvarnosti daleko. Netko je nepovratno izgubio svoje Nedelišće, netko Slavoniju, netko Imotski a Zrinko Banju Luku. Jer nje više nema. Ne onakve. Ne Zrinkove. Ta su podneblja, mjesta, staništa i određenja ostala jedino u nama. Ona se mogu osjetiti. Ne i dodirnuti. S mjestima je isto kao i s dragim ljudima koje smo izgubili. Nosimo ih u sebi, s nama su svakoga tr enutka, osjećamo bliskost, tu su ali ih ipak ne možemo zagrliti i šapnuti im - a da čuju – te dvije riječi koje tako teško silaze s usana onda kada je to najpotrebnije.

 

Zrinko svoju Banju Luku može zagrliti samo u sjećanjima. Jer je onu svoju, za njega stvarnu, nepovratno izgubio. Kao što se izgube, a uvijek ostaju u nama, prve i(li) velike ljubavi. U zbilji ostaju samo osobe s pripadajućim imenima. Često sam o izgubljenom, izblijedjelom i napuštenom razgovarao s tri izuzetno jake i velike osobe, tri umjetnika u čijim sam počesto dugim druženjima uživao. Sebično upijajući i učeći. I veliki Šovo (Fabijan Šovagović), i veliki profesor Ranko (Marinković), i veliki šjor Tonči (Antun Vrdoljak) govorili su o izgubljenom. Onom što ih je odredilo, usmjerilo ili natjeralo u umjetnost. Ranko je izgubio u gotovo svim njegovim dramama, novelama i romanima tako strasno (por)tretiran Mediteran. Šovo Slavoniju, kojoj se toliko puta vraćao, i zbog njene nas ne tako davne nesreće prerano napustio. Tonči pak, mada naoko najsnažniji, tvrd i sentimentima te vrste nepodložan, izgubio je svoju (imotsku) krajinu. Iako su napisali, utjelovili, stvorili, promislili i svojim polazištima dali više no što su od njih dobili, unatoč uspjehu i veličini, i ti su veliki ljudi s vremena na vrijeme osjetili prazninu zbog (zauvijek) pokidanih korijena.

 

U krokiju o Zrinku, u čiju intelektualnu, stvaralačku i, što je najvažnije, ljudsku pozamašnost pokušavam već dva desetljeća proniknuti te, koliko je to moguće, u njoj uživati, nisam nasumce utkao svoje profesore Ranka, Šovu i Tonča. Kantautor iz Banja Luke jedan je od rijetkih promišljatelja glazbe. Neklasične, ali i one glazbe koja i te kako odudara od neklasične, iliti, kao što to Zrinko govori, muzike zabavne. Zrinko je pomalo nalik, u nekim osobinama, na Šovu, Ranka i Tonča. U čemu je nalik (dijelićem) na Šovu? Razbarušen je. Neukalupljen. Želi proniknuti u srž i zanatskog i umjetničkog u glazbi. I u svemu što radi, ili što rade drugi, traži kontekst. Zna biti do boli izravan. U čemu je (barem malo nalik) na profesora Ranka? U intelektualnoj širini. Ciničnosti. Zajedljivosti. Preciznosti. Temeljitosti. Zrinko se, poput Tonča, ne ustručava stvari nazvati pravim imenima.

 

A takvi nisu obljubljeni. Ali su, ruku na srce, uvažavani. Osporili bi neoljubljenima talent, ali ih u tome priječi mala sitnica. Djela. Nemoguće je osporiti dvije Zlatne arene koje je Zrinko dobio za glazbu u filmovima „Putovanje tamnom polutkom“ i „Kad mrtvi zapjevaju“. I da je napisao samo „Moju domovinu“, ili „Za milijun godina“, ili „Zlatne godine“ trebalo bi ga uvrstiti u glazbenu antologiju. Zrinko pjesmama međašima, projektima, ma bili oni filmski, kazališni, zabavni ili neklasični, pomiče granice. Pomno preslušavajući, bogme, i te kako bogat, i te kako širok, i te kako tematski i žanrovski raznolik opus, doima se da su Zrinkove špice za HTV-ove emisije vrhunac zvučnog identiteta među svim javnim televizijima Europe. Pa i čuvenoga BBC-ja. Tutić je namijenio glazbu za špice televiziji s karakterom. I zato ih, možda, već dulje na HTV-u ne vrte.

 

Iako se u dijelićima karakterno, intelektualno i stvaralački dodiruje s tri prije spominjane veličine, Zrinko je svoj. Različit. Živopisan. Originalan. Što je jako važno; uspravan. I ima, poput odličnih glumaca, tisuću lica. Koje je pravo? Svih tisuću. Jer sva su njegova. Sva su on. A ogledaju se u njegovoj muzici zabavnoj. Ali i u muzici turobnoj, iza kojeg se kriju neka druga, javnosti nepoznata Zrinkova lica. Uz velike ili pjesme međaše, a i njih je zavidan broj, Zrinko piše i himnične (Moja domovina), parodijske (u vrhunskoj izvedbi J. Zlokić), kafanske (s legendarnim kafanskim i pjevačkim guruom Bebekom), angažirane (rani, kantautorski radovi), prigodne (za vjenčanja i u daleko većoj mjeri - rastave), ljubavne (ima li koja neljubavna?!), tinejdžerske (nenadmašena Tajči), trendovske te egzistencijalističke, koje su mu na um pale nakon što je pročitao slijedeće Goetheove stihove:

 

„Umjetniče! Da sam sebe oplemeniš,
moraš se hvaliti skromno.
Neka te danas hvale, sutra kude,
ali neka te uvijek dobro plate!“

 

Talent je vidjeti ono što drugi ne vide, domaštati ono što drugi domaštati ne mogu, izraziti osjećaje pjesmom, što, jasno velika većina ne može, talent je prepoznati a potom izabrati. Od samih početaka, koji sežu u sedamdesete prošloga stoljeća, znao je i prepoznati, i izabrati. Prvo sebe. Hrabro ali nepogrešivo. Tko bi, uostalom, karakternije i upečatljivije od njega otpjevao „Doris“, „U tebi je nešto od ljubavi veće“ ili „Putovanje tamnom polutkom“?! Bio je zatim nepogrešiv u odabiru Doris Dragović za „Željo moja“, mladog Gibonija za „Zlatne godine“, Tajči za „Hajde ludujemo“, „Bube su u glavi“, „Ti nemaš prava na mene“, (maestralnu) Maju Blagdan za „Bijele ruže“, „Svetu ljubav“, „E, moj mali“, „Na putu u raj“, Bebeka za „A da je sreće bilo“, „Sinoć sam pola kafane popio“, „Ošini po prašini“ (s legendarnom braćom Begić), Severinu za „Dalmatinku“, „Travu zelenu“, „Poželi me“, „Prva djevojka“, „Još nas veže tanka nit“, Mišu Kovača za „Kralju nebeski“, Karana za „Bijele zastave“, kojima se, barem na tren, vratio kantautorskim korijenima... U vrijeme kada je napisao „Dal' itko zna“, najviši, danas gotovo nezamislivi standard zabavne (gotovo izumrle) glazbe, u vrhunskoj izvedbi Ksenije Erker.

 

Tutićeva muzika zabavna miluje i razgaljuje. Himnična budi rodoljubne osjećaje. Kantautorska instinkt za slobodu i bunt te pomisao na osobnost. Filmska strast a tv špice osjećaj za važno.
A važna je i priča s početka, priča o potrazi za izgubljenim. Koju Zrinko Tutić može, a zbog obveze prema svim svojim štovateljima i – mora, ispričati tako da se vrati svojim korijenima. Kantautorskim.

 

Branko Vukšić

Zaglav (Cres), svibanj 2008.