DRUGI O ZRINKU

ENES KIŠEVIĆ

PLAVI LEPTIR

Postoji šutnja koja je plodonosna i nju riječi mogu samo narušiti. Postoji pak šutnja kojoj je svako malo potreban cjelov kao pečat i riječ kao ovjera ljubavi. Takva se šutnja zove zaljubljenost. A postoji, nažalost, i ona šutnja čiji je zrak nabijen barutom. Ta šutnja nema ni riječi ni dodira. U takvoj se šutnji ljubav raspada. Za takvu šutnju, u pjesmi Ti sutra odlaziš, Zrinko Tutić kaže: ..treba samo uzjahati prazninu
između mene i tebe...
i sve bi se vratilo...

 

Premda i sam zna da napukla struna, ma kako je nastojali sastaviti, nikada neće dati isti ton, Zrinko sam sebe pokušava utješiti ovim stihovima jer vjeruje da jedino riječi mogu prekinuti tu mučnu tišinu. Ako ništa drugo, mogu bar na trenutak zavarati vlastitu bol. No takvo isto stanje otuđenosti zatiče autor u pjesmi Ti gledaš televiziju. Djevojčica sanja o svome pjesniku koji joj pjeva iz čarobne kutije, a živ pjesnik pokraj nje vapi za njezinim razgovorom i dodirom. Sve što ne nalazi u životu Zrinko pokušava dodirnuti u glazbi. No i u glazbi kantautor nalazi samo odjek sebe samoga. Stoga su njegovi tonovi puni bijele tame. Točnije rečeno, puni svjetla koje nastoji osvijetliti tamu, osvijetliti svoju bol.
Zrinko bez imalo pretvaranja govori svojoj ljubavi: ...volim te i nisam ti vjeran...

 

I ma koliko ta istina bolno zvučala njegovoj izabranici, te iste riječi čitatelju zvuče kao da ih je dijete izgovorilo. Pod reflektorima je i bol lijepa pogotovo ako nije naša. Pitam se, da li bi se ikada glazbenik usudio taj isti stih uputiti svojoj glazbi, svojoj umjetnosti?
Budući, da se ovdje radi o pjesmama koje su već otpjevane, čitateljima ove stihove prije svega valja čitati kao glazbenu partituru – kako bi se putem riječi došlo do nota. Riječi su ovdje, zapravo, samo znakovlje koje nas vodi do melodije. Jer često se puta događa da melodiju pamtimo,  a riječi zaboravljamo. A to je stoga, što više značenja ima u tonu kako se riječi otpjevaju ili izgovore, nego u njima samima.

 

Sad mi se samo od sebe otvara pitanje: kako je poezija uopće nastala? Valjda od silne želje da se tišina ili slavujeva pjesma prevede u riječi? Sva se svjetska poezija i mjeri po tome koliko su ti prijevodi dobri ili loši. No samom slavuju ne pada napamet s riječima objašnjavati svoju pjesmu. On jednostavno – pjeva, jer zna da je na izvoru. Pa ipak, ma koliko pjesma bila lijepa, ona voli i čuti da je lijepa. Isto tako i riječ, ma koliko bila velika, ona voli čuti riječ o sebi. Stoga je sasvim prirodno da su ove otpjevane pjesme i tiskane. Stihove ove treba gledati kao lišće koje je ponovo prolistalo na papiru..

 

Zrinko se zapravo boji upasti u rutinu. Za razliku od prirode koja se samodopadno obnavlja, njegova priroda teži neponovljivosti. Biti uvijek nov, nova melodija bez refrena. Nastojati ne samo tako stvarati, nego i živjeti u tom stilu.
Poznavajući sebe itetako dobro, i želeći svoju ljubav spasiti sebe samoga, Tutić uzvikuje:

 

...bježi, bježi djevojčice
sve su to kule od blata
bježi, bježi djevojčice
omče su oko vrata...
Ali će pjesnik, sve kroz smijeh, sasvim slatko, opatrnuti i sanjara u sebi, govoreći:
...nije neka velika šteta
kada ubiješ sanjara...
U pjesmi Stari vukovi ima jedan stih u koji može stati sav Zrinkov život i sva Zrinkova umjetnost. Taj stih glasi: ...na tvome srcu plavi leptir
mrtav leži...

 

Kada Zrinko stvara, taj plavi leptir je živ. On se igra s krilima da bi letio. Čim Tutić zapadne u svakodnevicu, plavi leptir je mrtav, bez obzira što ga Zrinkovo srce grije.
Tutića bi zapravo zauvijek trebalo ostaviti u stanju zaljubljenosti, samo zbog tog plavog leptira. On nikad iz tog bestežinskog, chagallovskog stanja, ne bi smio prijeći u stanje gravitacije.
Note i stihovi mogu pasti na papir, no glazba i duh nikada tako nisko ne padaju.

 

Enes Kišević

 

U Zagrebu, 01.01.2008.

 

 

 

P.S.

 

Lijepo ga se sjetit´.
Još ljepše vidjet´, čut´.
Sliči svojoj glazbi:
snen je, TIRKIZNOĆUT