LAUROS

...LauROS......jedna riječ-dvije duše... ...jedno ime dva imena...
...Laura, Romana......Romana, Laura...
LauROS......jedna riječ-dvije glazbe......dva instrumenta - jedan instrument... ...Laura, Romana... ...Romana, Laura...
...Lau-Laura......RO-Romana......Laura, Romana......Romana, Laura... ...Lau-RO......Laura-Romana......Lau-RO...
..LauROS..."....

 

Nas smo dvije male djevojke imale isti cilj, najprije glazba a zatim prijateljstvo. dijelile smo istu veliku radost ili žalost, neprestano jurile iz kraja u kraj i pritom se šalile i zafrkavale sa samima sobom, bile smo jedno tijelo, potpuno međusobno razumijevanje, rijetko dostignuta harmonija, dok jedna krene druga stane, ne ide ti, a mora ići, ja bih za nju bila dala ruku u vatru i ona isto tako za mene, jedna drugoj bile smo najbolje društvo, takvo bi čisto prijateljstvo svatko mogao samo poželjeti. zajedno smo se smijale i plakale, mučile se i trapile na beskonačnim pokusima ili putovanjima, pipale i ispitivale netom pronaden koncertni prostor, radovale se svakoj novopronađenoj akustici, crkvi, pejzažu, novim ljudima, osobito djeci i starijima. Kao da smo se među sobom prožimale i mijenjale: na početku je Romana bila velika spavalica, a ja budilica i radilica, za razliku od mene ona je jela malo i strogo kontrolirano.

 

Na kraju, što smo dulje bile zajedno, znao bi se dogoditi obrat: ja sam počela dugo spavati i malo jesti, a ona je postala pravi gurman. Davale smo si i podršku pri izbjegavanju svakojakih ljubavnih ponuda, čudnih menadžerskih ideja, opravdavale naglo nastalu kolegičinu "bolest", no s druge strane nekad je trebalo i upotrijebiti gotovo sva ženska sredstva da se šarmira primjerice ložač na brodu kako bi nadoknadio opasno zakašnjenje i na vrijeme nas doveo na koncert. I tako smo jurile s kraja na kraj zemlje, od Osora do Dubrovnika i natrag, s vjetrom ili bez vjetra u njezinoj plavoj i mojoj crvenkastoj kosi, u svojoj smo karijeri po vrućini ili kiši prevalile više kilometara od mnogih profesionalnih vozača, poznavale smo valjda svaku novu rupu na hrvatskim cestama, postale ekspertima za valove i vjetrove, sunce i oblake, znale napamet vozne redove svih trajekata, imena i tajne njihovih posada..."

Violinistica LAURA VADJON diplomirala je i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (u razredima Vinka Fabrisa i Maje Dešpalj-Begović). Usavršavala se je na majstorskim tečajevima kod poznatih violinskih pedagoga (Neaman, Čugajeva, Schwarzberg, Fedotov, Grumlikova, Straus, Frischenschläger). Dobitnicom je mnogobrojnih nagrada i priznanja: Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu (1993.), Nagrade Hrvatskoga glazbenog zavoda (1993.), Hrvatskoga društva skladatelja (1995.), Nagrade Stjepan Šulek (1996.) 1 Društva sveučilišnih nastavnika (1998.). Kao solistica nastupala je s mnogobrojnim orkestrima i komornim sastavima. Stalnom je gošćom mnogih festivala u domovini i u inozemstvu, a najviše je koncerata održala u duu s gitaristicom Romanom Matanovac. Usku suradnju na području baroknoga repertoara redovito ostvaruje s orguljašem i čembalistom Marijom Penzarom, a članicom je i Gudačkoga trija Vadjon-Pustički-Lazar.

 

Od godine 1997. do 2002. bila je članicom Zagrebačkih solista s kojima je često izvodila solističke dionice violinskih koncerata. Njezina kompaktna ploča pod naslovom Četiri godišnja doba (sa snimkom istoimenoga Vivaldijeva ciklusa koncerata) osvojila je godine 2002. Hrvatsku diskografsku nagradu Porin za najbolju interpretaciju. Od godine 1995. svira baroknu violinu u sastavima Vox Antiqua i Grenzüberschreitendes Trio-Quartett te usavršava autentičnost izvodenja i interpretacije s vrhunskim baroknim violinistima (Mitchell, Šuljakovski, Moonen i Mackintosh). Koncertnom je majstoricom i solo violinisticom Hrvatskoga baroknog ansambla od njegova osnutka (1999.). Osim u Hrvatskoj koncertirala je u Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji. Španjolskoj, Turskoj, Belgiji, Rusiji i u Japanu. Snima za Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju. Godine 2001. i 2002. kao gošća-predavačica u majstorskoj radionici Giovanni Battista Boni da Cortona u Toscani sudjelovala je (uz orguljaša Christophera Stembridgea i čembalisticu Ellu Sevskaju) u realizaciji nastave predmeta Basso continuo. Docenticom je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji gdje predaje komornu glazbu (razdoblje baroka i klasike).

 

Gitaristica ROMANA MATANOVAC diplomirala je gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Istvána Römera. Od godine 1996. do 1999. pohadala je poslijediplomski studij na Sveučilištu za glazbu i dramske umjetnosti Mozarteum u Salzburgu, u klasi Eliota Fiska i Joaquina Clercha. Usavršavala se na majstorskim tečajevima kod mnogih svjetski priznatih umjetnika (D. Russell, C. Cotsiolis, V. Mikulka, J.Codina, G.Listeš, V.Dešpalj i dr.). Kao solistica ili članica komornih sastava održala je brojne koncerte u Hrvatskoj i u inozemstvu, od toga najviše u duu s violinisticom Laurom Vadjon. Dobitnicom je mnogih nagrada i priznanja, među ostalima, prve nagrade Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika na natjecanju Darko Lukić (1995.), prve nagrade Hrvatske radio-televizije na natjecanju mladih umjetnika Radio podij (1996.), četvrte nagrade na Medunarodnome gitarskome natjecanju Fernando Sor u Rimu (1994.). Kao izvrstan student i poslijediplomant bila je dobitnicom Stipendije Sveučilišta, Stipendije Grada Zagreba i Stipendije Vlade Republike Austrije. Od godine 1991. do 1996. predavala je gitaru na Glazbenome učilištu Elly Bašić u Zagrebu. Diplomirala je na Pravnome fakultetu u Zagrebu, gdje trenutačno pohada poslijediplomski studij iz građansko-pravnih znanosti.

 

Položila je pravosudni ispit 2001. godine. Romana Matanovac uspješno je ispreplela svoje umjetničko i pravničko zvanje kroz niz aktivnosti koje obavlja na području autorskog prava i kulture uopće. Od godine 1998. pravnom je savjetnicom u stručnoj službi Hrvatskog društva skladatelja za Zaštitu autorskih muzičkih prava (HDS ZAMP), a od godine 2002. uz tu je preuzela i dužnost voditeljice Odjela za medije, mehanička prava i nove tehnologije. Jedan je od osnivača Hrvatskoga društva za autorsko pravo te je od osnutka te institucije (1999.) njegovom tajnicom. Sudjelovala je u izradi prednacrta zakona s područja autorskog prava. Suraduje s brojnim udrugama i institucijama na području kulture i umjetnosti. kao što su Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika i dr. Bila je među predstavnicima Republike Hrvatske u projektu Vijeća Europe unutar programa Mosaic. Jedan je od izvršnih producenata Medunarodnog festivala suvremene glazbe Muzički biennale Zagreb.

 

Skladatelj i pravnik IVO JOSIPOVIĆ (1957.) jedna je od vodećih osoba kulturnoga i pravnoga života Hrvatske. Po završenome studiju na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji nekoliko je godina predavao na istoj ustanovi, a ujedno je i redoviti profesor na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Bio je prvi potpredsjednik Svjetske federacije Muzičke omladine, dugogodišnji glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja, a od godine 1991. direktor je medunarodnoga festivala suvremene glazbe, Muzičkoga biennala Zagreb. Članom je nekoliko umjetničkih, stručnih i znanstvenih udruga i tijela u zemlji i u inozemstvu, te je izabrani član World Academy of Art and Science. Dobitnikom je mnogobrojnih nagrada i priznanja među kojima se osobito ističu Grand Prix Europske radijske unije na Međunarodnome natjecanju MMFO te Nagrada Boris Papandopulo HDS-a. Mnoga su mu djela izvođena na uglednim svjetskim pozornicama. O svojemu je često izvođenome i za radijske i televizijske potrebe snimljenome djelu, koje je odredilo i naslov ove ploče, Josipović je rekao: "Skladba LauROS nastala je na poticaj Laure Vadjon i Romane Matanovac godine 1999. te je praizvedena na Osorskim glazbenim večerima koje se zalažu za nova hrvatska djela.

 

Pomalo tajanstven naziv skladbe zapravo je svojevrstan anagram nastao iz početnih slova imena umjetnica (Lau RO) te naziva grada Osora (Os). Skladba se služi tipičnim postmodernističkim manirama kombinirajući 'klasična i'avangardna' sredstva. U obliku koji nalikuje rondu LauROs izmjenjuje rapsodične s aleatoričkim dijelovima te izmjenjuje elegijske i motoričke ugođaje balansirajući izmedu nježne lirike i agresivne virtuoznosti." U toj skladbi glazba kao da se vrti ukrug, približava se i udaljava, izgleda čas većom, čas manjom, čas zamagljenijom, čas jasnijom i osvijetljenijom. Poput žene postavlja uvijek isto pitanje na koje u mukama stižu tek ulomci mogućega odgovora. Jedan je od njih neočekivano fina harmonijska nijansa kojom gitara iznervirano iznenađuje uporan violinski rondo-upit pa on ostaje bez riječi. Međutim, kao i u životu, glavno pitanje glazbe i dalje stoji kao stvarni predmet u prostoru, a odgovor, rascijepljen na sitne, tek djelomice čujne komadiće-epizode, posvuda oko njega beznadno lebdi u zraku. Radi se o tragediji, no sve je izvedeno naizgled olako i prozračno, s rafiniranim istočnjačkim smiješkom, u čemu se i ogleda najveća skladateljska majstorija.

 

D. Detoni