DRUGI O ZRINKU
SINIŠA ŠKARICA
ZRINKO TUTIĆ ILI STALNA TEŽNJA SAVRŠENOJ SVESTRANOSTI
Zrinko Tutić, netko je rekao „veliki mag hrvatske estrade“ – sam rado prihvaća sud o „autoru opće prakse“ – svakako je Riba (rođen je 2. ožujka, u Banjoj Luci) koji, uostalom kao i mnogi u tom znaku, nije mogao izbjeći mamcu poperskog blještavila i pustolovine. Ipak, kako to i priliči mladoj ribi, započeo je nadobudno plivati mirnim vodama klasičnog obrazovanja: sa šest godina uči glasovir i solfeggio i završava glazbenu školu. Tu prestaje jasan trag.
Zrinko nije poput Karl Mayevih junaka ili Blueberryja zbunjivao moguće tragače – biografe i glazbene arbitre – vraćajući se vlastitim stopama unazad, ponavljajući to u raznim pravcima. Disciplina je to koju nerijetko koriste mnogi pop dužnosnici. Naime, njegovi tragovi nisu samo tragovi pjevača ili skladatelja, pop pjesnika ili producenta, menadžera ili estradnog djelatnika. U njegovom slučaju nećete, u bajnoj šumi šoubiznisa, pronaći jednostavan putokaz od krušnih mrvica Ivice i Marice koji bi vam ubrzo otkrio ishodište ili krajnji cilj. Zrinko nije ni „zvijezda“, ali ni netko tko je odlučio stajati u njenoj sjeni, mjestu kojim se u pravilu mire, ili ga štoviše biraju skladatelji ili producenti. On je naprosto, stupivši na „vrući“ zagrebački estradni pločnik slijedio poriv i vlastite uzore (Beatlesi, Dylan i Donovan, „singersongwriteri“ sa Zapadne obale, kantautori i šansonijeri talijanskog i francuskog kruga, Novković, Dedić, Kabiljo i Kalogjera) izgrađujući u proteklih tridesetak godina osobni životni i glazbeni svjetonazor.
Od Selekcije i prvih objavljenih pjesama („Stari kovači“ i „Magle“, 1973. za Jugoton), prvih skladanja za druge (Ksenija Erker, „Doći će dan“ i „Reci mi istinu“), skladanja za djecu (u razdoblju od 1977. do 1980., preko stotinu songova, rad okrunjen TV mjuziklom „Bajka o maslačku“ Sunčane Škrinjarić, igrane serije „Marko Marulić), Zrinko se, tragajući za osobnim izrazom pop pripovjedača, osjetio sposobnim za izazovnu ulogu pjevača-autora, pojavivši se 1981. na Zagrebačkom festivalu s iznimnom „Doris“. Bio je to početak niza od četiri samostalna albuma, zaključno s 1985. godinom. Znak je to i autorske zrelosti ovog sve traženijeg skladatelja i tekstopisca koji, prije svega, pomaže svojim prijateljima i „svengalijima popa“ Đorđu Novkoviću i Rajku Dujmiću, u pisanju za velika estradna imena kao što su Mišo, Novi fosili, Neda i Srebrna krila.
Istovremeno, sudjelujući na gotovo svim domaćim zabavnoglazbenim festivalima, osvaja brojne nagrade i kad 1986. izlazi na međunarodnu pozornicu sa „Željo moja“, u izvedbi Doris Dragović, gdje u norveškom Bergenu postiže zapažen uspjeh, Zrinko prosuđuje da je došao trenutak preuzimanja potpunog nadzora nad svojim radom.
Hrvatska diskografija je posljednjih godina obilježena s tridesetak visokotiražnih albuma i gotovo 2 milijuna primjeraka s potpisom Zrinka Tutića – producenta. Doris, Bebek, Tajči, Massimo, Severina i Maja Blagdan dokazom su da je stekao sposobnost diskografskog Mide: gotovo sve što je dotaknuo pretvorio je u zlato. O zlatu s deviznim pokrićem govore uspjesi dvadesetak naslova objavljenih u inozemstvu, posebice na europskom sjeveru u zemljama Beneluxa, Skandinavije i Njemačkoj, gdje su pjesme poput „Ti nemaš snage“ u izvedbi bergenske eurovizijske pobjednice Sandre Kim, te „Kako ti je sada“ s nizozemskom zvijezdom Corry Konings, zamjetno podigle kućni budžet obitelji Tutić.
„Moja domovina“ je svakako zasebna priča o turbulentnom vremenu našem, priča od 150 glasova i glazbenika, impozantnoj brojci gotovo svih koje je hrvatska pop pozornica mogla ponuditi, združenih kao nikad prije oko ove dragocjene Tutićeve, Dujmićeve i Bratoševe minijature. Zajedno su joj udahnuli moć svojevrsnog glazbenog eliksira, opetovane obroke kojeg smo gotovo refleksno iščekivali i upijali u onim prvim mjesecima rata, na prvim crtama bojišnice, u skloništima, utoliko žednije što su grmljavina opakog oružja i zavijanje zlogukih sirena bili stvarniji i bliži. „Moja domovina“ je postala više od himnične domoljubne pjesme, neraskidivo vezujući trpljenje i ponos, bol i snagu, gubitke i ljubav, i naposljetku Smrt i Život. Ona je konačan lajtmotiv prve godine ratnog vrtloga i priznanja izborenog za Hrvatsku stvar.
Jedna druga, filmska priča o „hrvatskoj stvari“, Žmegačeve i Terešakove „Zlatne godine“, svojevrstan „hommage“ Proljeću, bila je poseban izazov ambicioznom Tutiću. Uostalom, pop skladatelji ne dobivaju svaki dan ponudu da se potpišu kao autori glazbe za film iliti „original soundtrack“, a „Zlatne godine“ su zauzvrat dobile, naravno, eponimni „zlatni“ hit, kojim se najavljuje još jedan Zlatan – Stipišić Gibonni. Nakon toga, uslijedili su „Putovanje tamnom polutkom“ (Zlatna arena), „Nausikaja“, „Kad mrtvi zapjevaju“ (Zlatna arena) i „Garcia“ kao i glazbeni identitet HRT-a 1993. i 1998. godine.
Tutić je danas otac svoje brojne glazbene obitelji. Patrijarhalno odgojen, valjda drugačije nije moglo ni biti.
Radoholik i „kum popa“ (može i vice versa), čovjek kojeg se traži, pita i kojem se vjeruje, glasan i izravan, naočit i svenazočan, susretljiv i blagoglagoljiv, uvjerljiv i djelotvoran. To je istovremeno najbolja preporuka i kompliment njegovoj stalnoj težnji za savršenom svestranošću!
„Veliki mag hrvatske estrade“, „autor opće prakse“, „kum pop glazbe“ ili „Mida diskografije“?
Možda će vam i ovaj izbor, barem dijelom, pomoći da pronađete svoj odgovor.