DRUGI O ZRINKU
NINO ŠKRABE
U ožujku prošle godine (2016. op. urednika) nazvao me Zrinko Tutić (Banja Luka, 2. ožujka 1955.), proslavljeni skladatelj, pjesnik, aranžer i producent, i zamolio me da napišem predgovor za notni album Arsena Dedića. Bio je to težak, ali i sladak zadatak jer sam Arsena dobro poznavao, prijateljevao i surađivao s njim više od 40 godina. Zrinko je bio urednik toga izdanja što je cijelom pothvatu dalo dodatnu draž jer smo bliski prijatelji i trostruki zemljaci (Bosanci, Jaskanci i Plešivčanci).
U studenom prošle godine javio mi se Hrvoje Markulj-Cobra, još jedan dragi prijatelj i „šulkolega“ (IV. gimnazija forever!) kao urednik notnog albuma Zrinka Tutića i zamolio me da po Zrinkovoj želji napišem predgovor i za to izdanje. I opet jedan težak, ali i sladak zadatak… Zadatak je ovaj put možda još i teži jer sam uz Arsenov opus živio i rastao, a njegovi glazbeni uzori i njegove pjesme činili su sastavni dio moje svakidašnjice.
Zrinka sam susreo i zbližio se s njim tek prije petnaestak godina, dakle u razdoblju kad je on već ostvario svoje najveće uspješnice i polučio svoje najkomercijalnije skladateljske rezultate. Kao pasionirani ljubitelj glazbe pratio sam svekoliku hrvatsku glazbenu scenu i divio se Zrinkovim izuzetnim dometima, njegovoj začudnoj svestranosti i nesvakidašnjem stvaralačkom i organizacijskom žaru. No, kao poklonik klasike, swinga, jazza, kancone, šansone i fada, filmske i brodvejske glazbe te izvornog countryja i rock ‘n’ rolla, smatrao sam Zrinka Tutića, neprijepornog kralja hrvatske pop glazbe, žiteljem drugog, meni stranog glazbenog planeta. Istini za volju, smatrao sam već i tada da Zrinkove skladbe, za razliku od djela nekih drugih njegovih razvikanih kolega, nikada ne prelaze granicu dobrog ukusa te postojano ostaju izvan jeftinih pomodnih trendova. Tek kad smo postali prijatelji, zainteresirao sam se pobliže za Zrinkova sabrana djela i sa zanimanjem slušao albume s njegovim pjesmama, naročito „Gold Collection“ sa 40 najvećih hitova i antologijsku zbirku „Na svoju ruku“. Ovom prigodom ponovno sam pažljivo preslušao 30 izabranih pjesama, po sudu urednika Hrvoja Markulja najreprezentativnijih Zrinkovih skladbi. Otkrio sam pritom neke zanimljive činjenice, na koje vjerojatno ni urednik, a ni sam Zrinko nisu obratili previše pažnje.
Sve su te skladbe nastale u rasponu od samo 15 godina, od 1981. („Doris“) do 1996. („Ja živim za tebe“ i „Sveta ljubav“). Ako pak zanemarimo tri najranije, meni ujedno najdraže s tog popisa, a nastale su u Zrinkovoj kantautorskoj fazi („Doris“, „Bježi, bježi djevojčice“ i „Manuele“), onda ćemo vidjeti da su sve te omiljene antologijske pjesme nastale u samo 10 godina, od 1986. do 1996. Prema tome, Zrinko je posljednje od njih skladao u svojoj 41. godini. Razmišljajući o tim činjenicama, došao sam do nekih, vjerujem zanimljivih zaključaka.
Zrinko je svoje udarničko, slavno skladateljsko i producentsko razdoblje započeo u drugoj polovini osamdesetih godina, kad se na obzorju naših života, našeg naroda i naše zemlje počelo nazirati svjetlo slobode, demokracije i neovisnosti. Nastavio ga je kad su ti ideali napokon ostvareni i kad ih je trebalo obraniti u krvavom i surovom obrambenom ratu, a završio kad je Hrvatska oslobođena i kad je napokon ostvaren žuđeni mir. Kao svaki umjetnik koji živi i diše sa svojim narodom, Zrinko Tutić je tada, svjesno ili nesvjesno, osjetio da ljudima treba pružiti nadu i utjehu, da pjesmom treba krijepiti srca i duše. U godinama rata, neizvjesnosti, straha i strepnji često nastaju vrhunska djela, prožeta istinskom ljubavlju, radošću, zanosom i poletom. To se na primjer tridesetih godina prošlog stoljeća dogodilo u Americi, kad su u vrijeme velike depresije američke filmske „tvornice snova“ ostvarile svoje vrhunske proizvode. Tako je 1991. nastala i „Moja domovina“ (Zrinkova suradnja s Rajkom Dujmićem), danas bez sumnje druga hrvatska himna, koja je tada okupila najjaču moguću hrvatsku pjevačku reprezentaciju, a divljoj, agresorskoj soldateski suprotstavila se poput Mihanovićeve i Runjaninove „Lijepe naše“ riječima i zvukovima ljubavi, sloge i ljepote. „Zlatne godine“, song iz istoimenog filma, postao je pak svojevrsnom himnom Hrvatskog proljeća. Pjesme poput „Ti si moja ljubav stara“, „Dalmatinka“, „Kad si sam“, „Ne budite me danas“ ili „Bijele ruže“ danas su možda kavanski ili svatovski hitovi, ali početkom devedesetih pjevali su ih s nadom u srcima i krunicom oko vrata naši branitelji, njihove djevojke i njihovi roditelji. Slušajući ovaj izbor odabranih pjesama Zrinka Tutića, ostajemo zadivljeni i zapanjeni njihovom raznolikošću i silnim opsegom talenta njihovog autora. Arsen, uz Nikicu Kalogjeru i Đorđa Novkovića njegov uzor, jednom mi je rekao: „Zrinko je nevjerojatan spoj ogromne darovitosti i silne marljivosti. Takvi se rijetko rađaju.“ Bio je mjerodavan tako nešto kazati jer je i sam bio istog kova.
Ako se prisjetimo izvođača tih odabranih pjesama, onda uz kantautora Tutića i Jadranku Stojaković nailazimo na imena četiri pjevačice (Doris Dragović, Tajči, Severina i Maja Blagdan) i četiri pjevača (Željko Bebek, Massimo, Gibonni i Mišo Kovač). Način na koji je Zrinko svakom od njih podredio svoju skladateljsku vještinu, naprosto je fascinantan. Kao da su autori tih skladbi osam različitih skladatelja, a ne jedan jedini. Pjevajući Tutićeve pjesme njihovi izvođači postaju suautori i dobivaju priliku da svoju osobnost i svoju specifičnu darovitost iskažu u najvećoj mogućoj mjeri. Pjesme su to različitih glazbenih žanrova i ugođaja, u kojima se uz zvukove i mirise Mediterana u interpretaciji tri vrhunske dalmatinske zvijezde (kraljica Torcide Doris, do bola i neba senzibilna Maja i vragometna Severina, u onim zlatnim danima još pjevačica) može čuti i urbani, zagrebački tinejdžerski pop (Tajči), ali i pastirski rock gena kamenih, „Thompson prije Thompsona“ (Željko Bebek) te suptilni „soul rock“ (Massimo). Žao mi je jedino da je u ovom izboru izostavljeno „Dvorište“ (tekst i izvedba Miroslava Škore) jer bi uz tamburaški ugođaj pjesme „Ti si moja ljubav stara“ upotpunilo i slavonsku, panonsku komponentu Tutićeva stvaralaštva.
Ako bacimo pogled na autore tekstova odabranih pjesama, vidjet ćemo da je Zrinko autor ili koautor njih petnaest (mahom su to i pjesnički najdotjeraniji stihovi), Nenad Ninčević autor je šest tekstova (uglavnom mediteranskog ugođaja), Alka Vuica, Marina Tucaković i Miroslav Drljača Rus (su)potpisuju po tri teksta, a Stevo Cvikić, Gibonni, Bora „Čorba“ Đorđević, Marko Balen i Željko Pavičić po jedan. Iako je svoju neizmjernu, bogomdanu darovitost poklonio širokim masama, Zrinko Tutić uvijek je svojoj publici prilazio s poštovanjem i uvažavanjem pa je to vidljivo i u njegovom odabiru tekstova i tekstopisaca. Kao kompletnog autora, skladatelja i tekstopisca, možemo ga mirne duše usporediti s dva velikana američke i svjetske zabavno-glazbene povijesti, Irvingom Berlinom i Coleom Porterom. Umjesto ovih, po sudu urednika, a i samog autora, najpopularnijih Tutićevih skladbi, u njegovom opusu od oko 1000 djela, mogli bismo pronaći izvrsnih pjesama za barem još desetak notnih albuma. Posebni album mogli bi činiti njegovi ljupki songovi za djecu (napisao ih je više od stotinu) ili pak songovi za televizijski mjuzikl „Bajka o maslačku“ i glazba za TV seriju „Marko Marulić“. U suradnji s autorom stihova Željkom Pavičićem napisao je izvrsni mjuzikl „Majka Božja Bistrička“, ali dežurni tamanitelji hrvatskog mjuzikla radije na pozornicu postavljaju već viđene i prežvakane filmske hitove. Osobno bi me najviše razveselio album s njegovim kantautorskim djelima ili pak s njegovim filmskim melodijama, a vjerne ljubitelje njegove glazbe vjerojatno album s mnogobrojnim nagrađenim festivalskim pjesmama.
Zrinko je i sjajan pjesnik, a njegove stihove uglazbili su mnogi glasoviti skladatelji. Notni album sa Zrinkovim stihovima i melodijama drugih autora bio bi također prava poslastica. Mnogi ljudi i ne znaju da su Zrinkovi stihovi s glazbom Rajka Dujmića pretvoreni u neke velike uspješnice Novih fosila, kao „Milena“, „Bilo mi je prvi put“, „Ako se rastanemo“ ili „Još te volim“. Nakon olujnog stvaralačkog razdoblja, predstavljenog u ovom notnom albumu, koje me ovako s distance podsjeća na svojedobni totalni nogomet „Ajaxa“ i Johana Cruyffa, Zrinko Tutić nije bacio koplje u trnje. On i dalje sklada, piše, djeluje i savjetuje, ali odmjereno, suzdržano i racionalno. Podsjeća me na srednjovjekovnog viteza koji je protutnjao mnogim turnirima i bojištima, izborio brojne pobjede, zadobio silne rane i na vrhuncu slave povukao se u svoj dvorac na vrhu začaranog brijega. Ili pak na slavnog revolveraša i šerifa, koji je potamanio sve bande i pripitomio sva divlja naselja u Arizoni i Teksasu pa je odjahao ususret smiraju i voljenoj ženi koja ga čeka na malom ranču zapadno od Pecosa.
Zrinko Tutić ima takav dvorac i takav ranč, na vrhu vinorodne, čarobne Plešivice, ponosa grada Jastrebarskog. Tamo poput junaka iz Andrićevih djela satima šuti i gleda u plavu nizinu i u daljini sanja svoje najdraže kojih više nema i svoj voljeni rodni grad, izgubljen, otet i proklet, u kojem biskup Komarica poput Davyja Crocketta u Alamu vodi posljednji sveti boj. Bosna ponosna, zemlja njegovog djetinjstva, u kojoj nisi mogao opstati bez dijaloga i tolerancije, suživota s drugima i drugačijima, ostavila je dubok trag na život i djelovanje Zrinka Tutića. Iako su mu oteli zavičaj i djetinjstvo, on poput starodrevnih ujaka, franjevaca Bosne Srebrene, na svakom koraku svjedoči kulturu razgovora i trpeljivosti. Rođeni lider i nenadmašni komunikator, temeljit, radoznao, izravan i iskren do boli, naviknut na sjaj reflektora, ostvario bi jednako uspješnu karijeru i kao sportski trener, pučki tribun ili predsjednik vlade. Svoju iskonsku bolećivost i urođenu senzibilnost često skriva iza zajedljivih rasprava, ciničnih dosjetki i jetkog humora.
„Veliki mag estrade“, „autor opće prakse“, „kum pop glazbe“, „Mida diskografije“, „onaj koji teži savršenoj svestranosti“ (Siniša Škarica), „tragač za izgubljenim“ (Branko Vukšić), „plavi leptir“ (Enes Kišević), suradnik vjerojatno svih iole značajnih hrvatskih pjevača i glazbenika, višestruki sudionik Eurosonga, pokretač i osnivač Hrvatskog Band Aida, Tutica i Porina te bezbrojnih drugih projekata, za mene je prije svega dragi prijatelj. Najsretniji je u krugu obitelji, kadsu blizu njega Karmen, Tea, Ivan, Martina i unuci, kad s bliskim prijateljima (među njima obavezno obojici nam dragi Joža Cvitanović) uz miris roštilja uživa u čašici gemišta, s vječnom cigaretom u ruci. Kao pravi Bosanac član je Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom. Plešivički seljaci ga obožavaju, a napisao im je i himnu, „Plešivica curica“. Još uvijekne razumije njihov dijalekt i već ih godinama moli da se napokon opreme titlovima. Možda je moja povlastica što ga obično susrećem daleko od svjetla pozornice, bez oklopa i mača, bez kolta i vinčesterke. Zrinko je erudit, s kojim satima možeš razgovarati ne samo o glazbi nego i o rukometu, košarci, arkanđelima, svecima, fra Zvjezdanu Liniću io tisuću drugih tema. S njim je milina i šutjeti, kad se blagi suton spušta na plešivičke bregove, a u jaskanskoj dolini pale se uz Angelus s tornja Svetog Jurja prve krijesnice.
Ovo je prilika da izrazim i svoju zahvalnost i priznanje izdavačima ove serije notnih albuma, Hrvatskom društvu skladatelja i Cantusu, urednicima i pokretačima te serije, među kojima je naravno i Zrinko. To je svojevrsni, hvalevrijedni „povratak u budućnost“. Ne treba zaboraviti da su najljepše i naznačanije skladbe u povijesti zabavne glazbe nastale i širile se u doba Tin Pan Alleyja, vrhunskih njujorških notnih nakladnika.
U današnje vrijeme sveopćeg otuđenja, raznoraznih nosača zvukova i interneta, kada svi netremice bulje u nekakve ekrane i ekrančiće, oboružani slušalicama svih mogućih formata, ovi notni albumi pozivaju na prijateljska i obiteljska druženja, na radost zajedničkog muziciranja i aktivnog uživanja u zimzelenim djelima velikana hrvatske zabavne glazbe. Zrinko Tutić među njima jesvakako „primus inter pares“.
Predgovor knjizi notnih zapisa Zrinko Tutić – 30 pjesama iz edicije Zabavne melodije
(Ljubaznošću HDS Cantus)